Fočanska općina je od strane srpskog agresora i Miloševićeve JNA, okupirana još prije zvaničnog početka agresije RBiH.

U januaru 1992. godine JNA je počela sa razmještanjem naoružanja na dominantnim kotama oko općine. Tada počinje i naoružavanje srpskog stanovništva općine, a time je rukovodio general potpukovnik Stankovića. Za obuku srpskog stanovništva bile su zadužene još neke ličnosti poput Milana Lajkovića, Boška Divljaka i Zorana Vlavovića. Samu okupaciju su pripremali istaknuti srpski lideri ovog kraja poput Vojislava Maksimovića, Velibora Ostojića, Petka Čančara i Mire Stanića. Viđeniji gradski Srbi poslali su svoju djecu na sigurno u inostranstvo i udaljena područja općine. Uradili su to i naseljeni Crnogorci, koji su se na fočanskim prostorima naselili nakon Drugog svjetskog rata. Svjetski poznati novinar lista “Newsday”, Roj Gatman, je kasnije zapisao: “Foča bi mogla biti slučaj za izučavanje o ulozi civilnih političara u brutalnosti protiv nesrspskog stanovništva”.

Muslimani su mirno živjeli sa komšijama Srbima. Ipak, prema svjedočenjima mještana prve promjene njihovog “izrazito finog ponašanja” se događaju 1989. godine kada iz srpskih kuća nestaju Titove slike dok “bratstvo – jedinstvo” sve više nestaje..

U ljeto 1991. godine grupa od oko 70 naoružanih Crnogoraca iz Mratinja dolazi u Vučevo, na Hadžića ravan. Tada su naveli da su došli zbog Jakše Jovovića koji je oštećen u jednom katunu od strane Bošnjaka. Također, i diferencije su bile sve vidljivije. Direkcija nacionalnog parka “Sutjeska”, pokriva “s povjerenjem” Jovana Jovovića na Kobil vodi, na radilištu Nacionalnog parka, prilikom krađe veće količine nafte iz cisterni. Prilikom jednog štrajka u Foči srpske mase su uzvikivale salvu poznatih četničkih slogana. Panika se već polahko uvlačila među Bošnjake Foče, ali politička inteligencija okupljena oko SDA i MBO djeluje gotovo razbijeno, bez ikakve konkretne odluke. Jedini organizovani dio Bošnjaka okupio se oko preduzeća “Fočatrans” kao i dio seljaka koji su zapamtili četničke zločine iz Drugog svjetskog rata. Međutim, organizuju se samo za odbranu svoje imovine, dok organizovanih priprema za odbranu Foče nije bilo.

Kada je napadnuta Foča, istog dana su postavljeni topovi na Pridjel, a 25. aprila 1992. godine na Tjentištu dolaze kamioni i transporeteri sa srpskom vojskom. Stanovništvu je preostalo jedino da pobjegne u šume, dok su branioci – borci bataljona “Sutjeska” štitili narod. Stanovništvo se ipak počinje postepeno naoružavati. Prave se primitivne puške od vodovodnih cijevi.

Prvi otpor im je pružen tek kod Donjeg Polja i Šukovca. U “Fočatransu” pružaju najžešći otpor srpskoj vojsci, istog dana kada je Foča napadnuta. Srbi postavljaju pet topova na Pridjelu, a postavljaju se i barikade na mitraljeskim gnjezdima, raspušta se i “Stanica milicije” na Tjentištu, dok je prosvjetnim radnicima zabranjen odlazak u školu. Pokušaj dogovora u školi na Popovu Mostu, da se smiri situacija, također propada. Bošnjaci su tada namjeravali da se probiju prema Gacku ali je od tog plana odustano jer su bili u okruženju. Ipak, oko 700 seljana se prebacuje do Gacka. Ipak, brzo se vraćaju jer je stigla vijest da iz pravca Bileće prema Tjentištu ide velika kolona vojske. Međutim, vojska iz nepoznatog razloga mijenja smijer i upućuje se prema Kalinoviku. Krajem aprila dopiru i prve vijesti o srpskim zločinima u Foči i Jeleću.

Srpske vlasti su već 25. aprila, nakon pada Foče, pozvali bošnjačke intelektualce na pregovore. Bošnjačka delegacija koju je predvodio Šaban Karović, predsjednik SDA Foče, se uputila prema Pridjelu, gdje su pregovori trebali biti održani. Tamo ih je dočekalo oko 30 srpskih vojnika. Ipak, pregovori nisu realizovani jer je srpska strana tražila predaju naoružanja. Već sutradan, 26. aprila, na Tjentište dolaze dva transportera i kamion sa srpskim vojnicima. Prvo preuzimaju stanicu milicije, a zatim na Popovom Mostu, kod škole, i na samom Tjentištu počinje predaja naoružanja. Predato je uglavnom staro i trofejno oružje – oko 200 cijevi. Narod tada izražava želju da se bezbijedno prebaci prema Gacku, ali je srpska vojska to spriječila postavljanjem barikada od balvana. Nakon što su razoružali stanovništvo Srbi počinju sa pretresanjem muslimanskih kuća u potrazi za skrivenim oružjem. Čak podmeću naoružanje. Tako npr. da bi “sakupili dokaze” u kuću Hajdara Kovačevića podmeću prazne čahure.

Srpska vojska nakon toga započinje sa granatiranjem stijena iznad Ćureva i Treskavca, gdje se nalazilo mnogobrojno stanovništvo. Prvi puta nestaje i električne energije, a pada i prva žrtva – Hajro Lugušica, koji je bio čuvar Titove vile na Tjentištu. Ubio ga je Dušan Živanović. Skoro svi Bošnjaci se povlače u planine dok u selima ostaju samo stari i oni koji nisu željeli napustiti svoje domove.

Predstavnici SDA, vodeće stranke u ovom kraju, odlaze ili bježe, dok sa narodom od političara ostaje jedino Rifat Ožegović.

OTVORI LINK I PROČITAJ: MUHAMED ČENGIĆ I ŠAJA SU IZDALI FOČU! IZVOR: bhdani.ba

Ipak, tada na teren Sutjeske stiže Zaim Bešović, major pilot nekadašnje JNA i odmah počinje sa organizacijom otpora. Stanovništvo se sa desne obale Sutjeske povlači u planine na Vučevu, kako bi pomogli u organizaciji otpora. Jedan od prognanih je tada bio i Ibro Bičo koji je svjedočio o strahotama koje je doživio, prenoseći kako je samo u Humu ubijeno više od 70 ljudi. Organizuje se i komanda, čak i vojna policija počinje djelovati. Kuriri su išli sa jedne na drugu stranu Sutjeske, i obavještavali stanovništvo o strahotama. Narod je svaki dan prelazio Sutjesku, a tragična je priča izvjesnog starca S. Smajlovića (1902) koji živ nije htio pasti u ruke Srbima pa je skočio u Sutjesku. Na Trebove dolazi i stanovništvo iz Jelača i Diđeva, koje također prenose o strahotama koje je srpska vojska počinila. Računa se da je u oba zbjega bilo oko 3 000 ljudi. Da bi spriječili srpske uhode, branioci na cestama postavljaju zasjede te miniraju puteve. Tako u Suhoj gori, od nagazne mine gine srpski vojnik, izvjesni Gago Mastilović. Također, kod Košura na putu za Bare jedan kombi pun srpskih vojnika nalijeće na minu, prilikom čega gine njih osam.

Vojska Republike Srpske 21. juna 1992. godine napada i pali sela u dolini Sutjeske: Baliće, Peroviće, Popov Most oko ceste, Hrčavku, Poda i donji dio Tođevca. Svo zateklo stanovništvo su pobili. Posebno težak zločin je učinjen u selu Kosman, koje je također zapaljeno. Prema izjavama H.S. i I.B. koje su date Republičkoj komisiji za ratne zločine, srpski vojnici su zaklali i pobili, a onda spalili u kući Meše Deleuta sljedeće mještane: iz porodice Deleuta – Mešu, Latifa, Umiju, Safeta, Mušana, Fatimu i Muliju; iz porodice Veja – Selima i Pašu; iz porodice Lagarija – Šemsu i Šahu. Također, u logor su odvedeni: iz porodice Lagarija – Nazifa, Abida, Saliha, Fadila, Šemsa, Ibra, Ekrema i Šerifa, a iz porodice Velja – Fehima, Hasiba i Nermina, te Albanac Abdulah Hilmija. Prema svjedočenju ovaj zločinački čin su učinili: Tihomir Aćimović, Željko Majdov, Radmilo Mijović, Sreto Mijović, Đoko Vuković i Ljubo Kovačević, a predvodio ih je Ratomir Mastilović. Srpski zločini su nastavljeni 23. juna kada je zapaljena džamija u Šadićima. Uslijed srpskih napada život u zbjegovima je postajao sve teži, nestajalo je životnih namirnica a braniocima je nedostajalo municije i oružja. VRS tada napada zbjegove iz tri pravca – Gacka, Kalinovika i Mratinja. Civilne žrtve su bile sve veće usljed svakodnevnog granatiranja. Nastojeći smanjiti žrtve, u Gorama 11. jula 1992. godine dolazi do sastanka na kojem se raspravljalo o mogućoj evakuaciji iz zbjegova. Nakon što je određen pravac, zbjeg sa Zelengore 19. jula kreće pravcem Videž – Zavidež – Palež – Jelač – Bistrica – Tuhalji – Izbišno – Jasenovo – Mrežica – Vojnovići – Delijaš – Crna Rijeka. Zbijeg sa Vučeva kreće pravcem: Mrkalj klade – Prijevor – Tunjimir – Suški potok – Suha – preko Sutjeske – starim stočarskim putem uz Gusni put – Krša – Bare – Hrčavka – Trebova i dalje istim putem kao i prvi zbjeg. Cijeli put povlačenja obezbjeđivali su borci bataljona “Sutjeska”. Oba zbijega su granatirana u Crnoj Rijeci, prilikom čega gine Nurko Kovačević. Probijanje zbjegova je trajalo devet dana i noći. Stariji iz zbjegova, koji su zaostajali za glavninom kolone, stradavaju na Trebovi i Paležu. Jedna grupa je i zarobljena u Tuhaljima i odvedena u logor u Kalinoviku.

Kolona se uspješno probila a obzirom da je Trnovo oslobođeno 2. avgusta 1992. godine, bataljon “Sutjeska” vraća se na Zelengoru, gdje vode svakodnevne borbe sa VRS. Tom prilikom oslobađaju i Tjentište, te stižu do Sastavaka i Perovića. Dalje borbe se vode na Trojangli, Košuti, Trebovi i Videžu, a posebno teške gubitke nanose srpskoj vojsci kod Jeleča. Bataljon “Sutjeska” izvojevao je i prvu veliku pobjedu kod Šćepan polja, kada su uništena dva kamiona puna srpske vojske. Na terenu Sutjeske bataljon je ostao sve do oktobra 1992. godine. Poslije povlačenja bataljon “Sutjeska” je uklopljen u Prvu fočansku brigadu Armije Republike Bosne i Hercegovine, te učestvuje u borbama širom Bosne i Hercegovine.