|
Ovaj članak je dio niza o povijesti Bosne i Hercegovine |
Stari vijek |
Iliri na tlu Bosne i HercegovineRimljani u Bosni i Hercegovini |
Srednji vijek |
BiH u ranom srednjem vijekuSrednjovjekovna bosanska država |
Novi vijek |
BiH u Osmanskom CarstvuBiH u Austro-Ugarskoj |
Kraljevina Jugoslavija |
Država Slovenaca, Hrvata i SrbaBiH u Kraljevini Jugoslaviji |
Socijalistička Jugoslavija |
Drugi svjetski rat u BiHBiH u socijalističkoj Jugoslaviji |
Suvremena BiH |
Rat u Bosni i HercegoviniPostdaytonska država
|
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (SR BiH) je bila jedna od šest republika u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Postojala je od 25. studenoga 1943. godine do 1. ožujka 1992. godine. Prvi nadnevak se danas slavi u Federaciji Bosne i Hercegovine kao Dan državnosti, a drugi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.
U tom razdoblju je promijenila nekoliko naziva, najprije je u travnju 1945. godine nazvana Federalna Država Bosna i Hercegovina, donošenjem prvog Ustava 1946. nazvana je Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a u “Socijalističku Republiku” preimenovana je kad i ostale jugoslavenske republike, Ustavom iz 1963. godine.
Spadala je među srednje razvijene jugoslovenske republike. Po privrednom razvoju iza nje su bile SR Crna Gora i SR Makedonija. Bila je treća po veličini, poslije SR Srbije i SR Hrvatske. Glavni grad je bio Sarajevo.
Neovisnost je stekla u travnja 1992. godine, kada joj je naziv promjenjen u Republika Bosna i Hercegovina. Po proglašenju neovisnosti, u njoj je izbio rat, koji je trajao do 1995. godine, kada je potpisivanjem Daytonskog sporazuma ukinut naziv Republika i potpisano novo unutrašnje uređenje već postojeće i priznate Države Bosne i Hercegovine.  Unutrašnje uređenje podrazumjeva dva Entiteta, Distrikt Brčko i tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Najbrojniji narodi u SR BiH bili su: Muslimani (službeno šesta jugoslavenska nacija, od 1971. godine, danas koriste naziv Bošnjaci), Srbi i Hrvati. Od autohtonih nacionalnih zajednica najbrojniji su bili Ukrajinci, ali nisu imali status službene narodnosti.
Narodna Republika BiH
Godine 1946. donesen je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, po kojem se Jugoslavija sastoji od 6 republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Unutar Srbije, su se nalazile dvije autonomne pokrajine, Vojvodina i Kosovo.
U lipnju 1948. godine Komunistička partija Jugoslavije izbačena je iz Kominforma, komunističke organizacije kojom je dominirao SSSR, a većina članica su bile partije novoosvojenih zemalja istočne i srednje Europe. Tito se okreće prema Zapadu, tražeći financijsku i drugu pomoć, no Jugoslavija ostaje komunistička totalitarna zemlja. Radničko samoupravljanje u gospodarskom sustavu uvedeno je 1950. godine.
U Bosni i Hercegovini, poslije II. svjetskog rata izbila i prva prava buna protiv novog socijalističkog uređenja. Godine 1950. pobunili su se muslimani, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu Cazinsku bunu (ili kordunašku, kako su je zvali u Hrvatskoj) ugušila je u krvi policija i vojska, a godinama je ta buna držana državnom tajnom.
Godine 1960. gospodarske reforme u Jugoslaviji, s ciljem decentralizacije i de-etatizacije dale su određene rezultate, no zaustavljene su zbog same naravi komunističkoga sustava, da su bile provedene do logičkog kraja, to bio značio svršetak jednopartijskog totalitarizma i Jugoslavije koja je počivala na njemu.
Budući da je 1966. godine smijenjeno prosrpsko vodstvo u okviru Saveza komunista s Aleksandrom Rankovićem na čelu, počela su i u Bosni i Hercegovini slobodnija politička razmisljanja. Tomu su pridonijeli slični procesi u Hrvatskoj i drugim republikama.
Hrvatski nacionalni pokret, potaknut partijskim rukovodstvom hrvatskih komunista, izbija 1971. godine zbog dugogodišnje “puzeće” srbizacije. Dominacija beogradskih i srpskih medija, export-import poduzeća, odljev kapitala iz Hrvatske u istočne krajeve Jugoslavije, te “odljev” Hrvata na često teški i nisko-kvalificirani rad na Zapad, sve je to stvorilo kritičnu masu neraspoloženja prema Jugoslaviji kao maski za Srboslaviju. Pod pritiskom Tita i unitarističkih krugova, hrvatsko komunističko vodstvo je kapituliralo. Uslijedile su represije, oko 70.000 “nacionalno svjesnih” hrvatskih komunista je izbačeno iz Partije, 2.000 je osuđeno na razne zatvorske kazne, a nekoliko tisuća Hrvata je emigriralo.
Prvi korak u popuštanju, bila je odluka Titovog vodstva da se 1971. i islamskom pučanstvu, koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno, dopusti status nacije. Otada se muslimani pišu kao Muslimani, tj. velikim početnim slovom. Zbog toga se u popisu pučanstva iz 1971. naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Tako je, primjerice, broj Srba sa 42,9 % iz 1961. godine pao na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povećao se sa 25,7 % na 39,6 %. Tada su prvi put Muslimani postali relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i ujedno priznati za jedan od konstitutivnih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji.
Hrvatski nacionalni gerilci, njih 19 treniranih u Australiji, organiziraju desant, 20. lipnja 1972. godine, u blizini srednjobosanskog grada Bugojna, s ciljem podizanja ustanka protiv velikosrpske tiranije. Većina je poginula u sukobu s premoćnim jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, koje su u panici angažirale blizu 30.000 ljudi.
U želji da djelomice zadovolji nacionalne težnje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista je morao popustiti i dopustiti da Savezna skupština u Beogradu donese 1974. godine, novi Ustav, prema kojem su svim republikama pa i Bosne i Hercegovine, priznata prava saveznih država, a to znači i pravo na odcjepljenje. Ustav je preko konfederalnih elemenata pokušao očuvati zemlju od narastajućih tenzija i raspada. Tito je proglašen doživotnim predsjednikom, a nakon toga je predviđeno kolektivno predsjedništvo s rotacijom članova iz pojedinih republika, koje su postale “socijalističke”.
Bio je to presudan čin na temelju kojega je međunarodno povjerenstvo pravnika europskih zemalja, tzv. Badinterova komisija, na početku 1992. godine, riješila unutarnju krizu Jugoslavije tako da je dopustila odvajanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih republika od Jugoslavije i njihovo priznanje kao samostalnih država.
Izvor: Wikipedia