Bačena je bomba u kafiću kod autobuske stanice. Šest osoba je povrijeđeno. Bombu je bacio Aleksandar Zekić.

Dan poslije, 1. aprila 1992. Bijeljina je gorjela.

Ratni zločinac, pljačkaš, četnik i fašista Željko Ražnatović Arkan, jurišnik Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, krenuo je da izvrši Miloševićevu generalnu probu agresije na BiH.

Bez većeg otpora Bijeljina je tada pala u ruke teroristi Arkanu.

Pod njegovom komandom bile su domaće jedinice koje su vodili Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković, a pomoć su im pružali Šešeljevi fašisti na čelu sa četničkim vojvodom Mirkom Blagojevićem.

Na meti su se prvo našli bogati Bijeljinci, a onda su krenuli ubijati svakoga na koga su naišli.

Arkanovim zločincima na bijeljinskim ulicama direktno su komandovali Marko Pejić zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus.

Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini, ubijali su uglavnom one na koje su prstom pokazale komšije, bijeljinski Srbi.

Iako je bilo i brutalnijih snimaka ratnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote.

31 Mar 1992, Bijeljina, Bosnia, Yugoslavia — Balkan War – Blood and Honey — Image by © Ron Haviv/VII/Corbis

Ron Haviv bio je slobodni fotoreporter i u Bijeljinu je došao s takozvanom Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine objavili su svi važniji listovi u  svijetu.

Visoka delegacija predvođena Biljanom Plavšić koja je priznala ratne zločine i osuđena za njih u Haškom tribunalu, došla je te 1992. godine u Bijeljinu.

Nakon obilaska grada, Biljana Plavšić “zahvaljuje” pljačkašu Željku Ražnatoviću Arkanu, te proglašava “oslobođenje” Bijeljine, a što ostaje trajno zabilježeno televizijskim kamerama..

Svjedočenje Rona Haviva

O tome je Jusufu Trbiću, poznatom bijeljinskom novinaru, svjedoku i hroničaru  “arkanijade” u Bijeljini, pričao i sam Ron Haviv, kada je 2. aprila 2005., nakon 13 godina, posjetio mjesto zločina na kojem je fotoaparatom zabilježio početak bosanskohercegovačke krvave drame.

– Kad sam stigao u Bijeljinu, pitao sam Arkana mogu li fotografirati radi dokumentiranja svega što će se dešavati sa srpske strane. Arkan je rekao da je to uredu, da mi vjeruje i odredio jednu malu vojnu jedinicu od oko 20 vojnika da idem s njima i da mogu raditi slobodno. Prešli smo do džamije prekoputa bolnice. Arkanovci su ušli u džamiju, popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu, a stavili srpsku. Pitao sam mogu li ih slikati i oni su mi dozvolili.

Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje vani i izašao sam iz džamije. Prekoputa džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su pripadnici Arkanovih “Tigrova” na mene povikali da ne slikam. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je bio još živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi arkanovaca, a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena, kazao je Haviv.