O njemu su pisali,divili mu se na njegovoj blagoj interpretaciji sevdaha.Ovo je priča o pjevaču,interpretatoru sevdaha kojeg s pravom možemo nazvati čovjek iz legende.

Prva polovina XX stoljeća u narodnoj muzici,ostat će upamćena kao period u kome su stvarali neki od naših najvećih kompozitora.Vrijeme u kome je mali broj njih,sanesenjaka i zaljubljenika u sevdalinku,istraživao i prikupljao pjesme nepoznatih autora. Među njima cijeli svoj život ostao predan sevdalinci koju je izuzetno volio, bio je i Zaim Imamović.

Zaim Imamović je jedan od najvećih izvođača sevdalinke i time jedan od najvećih branitelja kulturne baštine Bosne i Hercegovine,jer sevdalinka predstavlja njen istinski identitet. Davne 1920.godine porodica Derviša Imamovića dobila je sina kojeg su nazvali Zaim.Rođen je u Mrkonjić gradu,odrastao u Travniku u kojem je proveo četrnaest godina,kojem je kasnije posvetio i pjesmu.

U porodici Imamović pjevali su svi,a Zaim je veoma rano počeo pamtiti riječi i melodije pjesama. Koliko je bilo njegovo zainteresovanje za pjesmu govori i podatak kada se noću iskradao iz kuće i odlazio pod prozore kafana,gdje bi slušao interpretacije pjevača i tako ih pamtio. Godine 1936.,porodica Imamović se seli u Sarajevo,grad u kojem će Zaim početi profesionalno da se bavi muzikom. Harmoniku je veoma rano dobio od oca na dar,koju nije ostao u zapećku sobe,nego je vrijedno i marljivo počeo učiti i vježbati.

Zahvaljujući svom talentu,na prijedlog sestre i brata,odlazi odlazi u tadašnje KUD Gajret,gdje postaje član horske sekcije. Veoma brzo zahvaljujući svojoj upornosti i istrajnosti,postaje vokalni solista,koji se na nastupima pojavljuje i kao harmonikaš. Često je znao reći „Stalno vježbam,to je isto kao i sport,ako se ne vjezba gubi se kondicija,a ja vjezbam gotovo svaki dan. Onaj koji ne napreduje,nazaduje a pjevač se mora uvijek dokazivati…“

Često je išao sarajevskim mahala da pronađe ljude koji su poznavali stare narodne pjesme,a navodio je vrlo često kako stare pjesme imaju svoju jasnu sadržinu i muzičku vrijednost dok nove to nemaju. Tragajući za takvim pjesmama vezuje se za čovjeka sa kojim će ostati dugi niz godina,Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

Ismet i Zaim su 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća proputovali cijelom Bosnom i Hercegovinom,tragajući za darovitim pjevačima i rijetkim pjesmama. Svoju prvu ploču Zaim je snimio 10.juna 1943.godine,na kojoj su se našle tri kompozicije : -U proljeće kad procvate cvijeće, i dva kola.

Aprila 10.1945.godine započinje Zaimova karijera.Istog dana sa emitiranjem programa krenulo je radio Sarajevo koje će Zaimu biti i dom i radno mjesto.
U tim poslijeratnim vremenima za Zaima i Ismeta nije bilo lahko stati pred mikrofon u neokm studiju.

Pred svaku emisiju urednici su morali moliti njihove vojsne starješine da im daju dozvolu kako bi došli na snimanje. Na radio Sarajevu u to vrijeme pjesme se nisu snimale nego su pjevači išli direktno u program što je predstavljalo izuzetan napor i veliku koncentraciju. Nastupi pred mikrofonom nekada su znali biti u u 5:00 sati u jutro.Sam sa harmonikom ili u duetu sa Šerbom.

Zaim Imamović je živio od plate radijskog pjevača gdje ostaje sve do 1955.godine. Jozo Penava je ime koje se veze za sevdah i baštinu Bosne i Hercegovine i uz čije će textove i melodiju Zaim 1945.godine snimiti jednu od najvećih sevdalinki koje se prozimaju sve do danas : „Bosna moja poharana“.

Zaimova popularnost sve više je rasla a ljudi su ga sve više poštovali i cijenili. Nevjerovatan podatak iz karijere Zaima Imamovića je taj što je za samo jedan dan sa Šerbom snimio 12 ploča,rekord koji je zasigurno jedinstven u svijetu. Nakon decenijama rada na radio Sarajevu Zaim se odlučuje na samostalnu karijeru a ostalo je historija. Zaim Imamović umro je 2.februara 1994.godine u Sarajevu. Pjesma Zaima Imamovića zauvijek će ostati u nama a Zaim će se pamtiti kao jedan od najvećih čuvara kulturne baštine Bosne i Hercegove.

Izvor: dijak.online