Svirepi zločini koji su poslednjih godina potresali Srbiju i region, a čije su žrtve bila nevina djeca, po ko zna koji put pokrenuli su raspravu o vraćanju smrtne..

Poslednje egzekucije u većini država nekadašnje Jugoslavije izvršene su upravo zbog zvjerskih ubistava mališana.

Samo dvije nedjelje prije nego što je Skupština Srbije izglasala brisanje smrtne kazne iz Krivičnog zakonika, polovinom februara 2002. godine, pogubljen je Johan Drozdek iz Karavukova, koji je 1987. zadavio pa silovao petogodišnju Ivanu Salijević. On je od oca djevojčice ukrao bicikl i odvezao se sa njom do seoskog groblja, ne obazirući se na njen plač i molbe da je vrati kući. Svoj monstruozni zločin odmah je priznao a kako je naveo, to je učinio da bi se osvetio Ivaninom ocu Džemailu koji nije htio da mu pozajmi bicikl. Ispostavilo se, međutim, da je Drozdek odavno poznat policiji kao seksualni prestupnik, i da je zbog toga nekoliko puta bio osuđivan. Inače, dvadesetorici koji su čekali izlazak pred streljački stroj, nakon ukidanja najteže kazne presuda je preinačena na 40 godina zatvora.

Smrtna kazna u Crnoj Gori ukinuta je 2002. a od 1991. do tada izrečeno je ukupno osam takvih presuda i nijedan od tih osuđenika nije pogubljen. Poslednji put u ime naroda strijeljan je 1981. godine Podgoričanin Dragiša Ristić, koji je 1977. pokušao da siluje četvorogodišnju Ljiljanu Vuksanović, no, djevojčica se otimala i vrištala pa ju je monstrum zadavio i, da bi prikrio tragove, zapalio njeno tijelo. Ubrzo potom je uhapšen i osuđen na smrt, a čekajući egzekuciju uspio da pobjegne iz zatvora. Nakon kratke potjere uhvaćen je i ubrzo nakon toga i pogubljen.

U Hrvatskoj je najteža kazna izbrisana iz Ustava 1990. godine a poslednji je pogubljen Dušan Kosić iz Karlovca koji je 1983. godine ubio mladi bračni par Matijević i njihove male kćerke. Dvadesetpetogodišnju Slavicu izudarao je metalnom šipkom, dvogodišnju Draganu je udavio, dok je osmomjesečnoj Snežani razbio glavicu pepeljarom, da bi potom sačekao Čedomira Matijevića i ubio ga sjekirom. Motiv ovog monstruoznog zločina bila je pohlepa: Kosić je bio u velikim dugovima i znao je gdje Matijevići, od kojih je takođe pozajmio veliku svotu novca, drže svoju ušteđevinu. Nedjelo je najprije priznao opisavši do detalja svoj krvavi pir, a onda je sve porekao, no, sud je imao dovoljno dokaza i izrečena mu je najteža kazna, koja je izvršena 1987. godine. Kosić je poslije svega što je učinio napisao čak nekoliko molbi za pomiloanje ali su sve odbijene. Stražari iz karlovačkog zatvora kasnije su pričali da mu je poslednja želja pred pogubljenje bila da dobije dvije deci rakije, koju je popio naiskap.

Poslednja smrtna kazna u BiH izvršena je 1976., dvadeset dvije godine prije nego što je izbrisana iz Krivičnog zakonika ove zemlje. Strijeljan je Dušan Prodić iz okoline Doboja, koji se nakon što je ostao udovac i samohrani otac, ponovo oženio. Sa novom suprugom imao je dvoje djece, a s obzirom na to da je sin iz prvog braka naslijedio majčino imanje, maćeha je od Prodića zahtijevala da ga se riješi kako bi njihova zajednička djeca dobila dio imanja. Dušan u početku nije želio ni da čuje za to jer mu je šestogodišnji dječak bio vrlo privržen, ali je na kraju popustio. Poslao je sina u posjetu dedi u susjedno selo pa je prečicom stigao prije njega i gurnuo ga u nabujalu rijeku koja protiče kroz to mjesto. Dječak je nekim čudom uspio da se spasi, no otac ga je uhvatio, zagnjurio u vodu i jednom rukom mu pritisnuo glavu da bi ga spriječio da izroni, dok je u drugoj držao tranzistor pazeći da se ne pokvasi! Taj detalj definitivno je ubijedio porotu da manja kazna od smrtne ne dolazi u obzir. I zlu maćehu čekala je ista sudbina ali je kasnije pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora. Njihova djeca data su na usvajanje.

Makedonija je prva od svih bivših republika SFRJ ukinula smrtnu kaznu. Sobranije je donijelo odluku 1991. godine, a poslednje pogubljenje izvršeno je 1987. godine, po hitnom postupku, nekoliko dana nakon izricanja presude. Pred streljački vod izašao je Malje Zećiri, osuđen zbog silovanja i ubistva svoje petnaestogodišnje kćerke. Nesrećna djevojčica pokušala je da pobjegne ocu monstrumu koji ju je stigao i uprkos njenom plaču i molbama, najprije silovao, a potom zadavio plastičnim užetom. No to mu nije bilo dovoljno već je tijelo svog djeteta zapalio. Nagorjele ostatke poslije nekoliko dana pronašao je jedan čobanin i zločinac je ubrzo priveden pravdi.

U Sloveniji je poslednja egzekucija izvršena 1959. godine, a strijeljan je Franc Rihtarič, “slovenački Robin Hud”, kako su ga kasnije prozvali, čija su “specijalnost” bile krađe po kućama “socijalističkih bogataša” i državnim ustanovama. Policija je godinama pokušavala da ga uhvati ali stalno im je izmicao, da bi prilikom jedne potjere, 1955. godine, smrtno ranio policajca. Uspjevao je da ostane u ilegali još dvije godine a onda je uhvaćen i osuđen na smrt. Nakon toga, u ovoj republici najteža kazna izrečena je samo Metodu Trobecu koji je ubio pet žena i njihova tijela spalio u peći za pečenje hljeba, ali je monstrumu 1980. godine presuda preinačena i dobio je 20 godina zatvora (nije izađe na slobodu jer je u međuvremenu pokušao da ubije jednog robijaša pa je dobio još 15 godina da bi deceniju prije isteka kazne izvršio samoubistvo). Slovenija je ukinula smrtnu kaznu 1989. godine.