Osnivanjem Nezavise Države Hrvatske, Bosna i Hercegovina se našla pod zloglasnom ustaškom vlasti.

Ona je tako postala poprište konfliktnih odnosa koji su eskalirali u masovne zločine, nad cijelim stanovništvom, ali posebno nad Srbima i Jevrejima. Vojne i civilne vlasti u NDH svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem su izazvale ustanak. Opšte stanje se pogoršavalo. Onaj aspekt ustaške politike prema Srbima koji zaslužuje najveću osudu bio je program fiziĉkog uništenja. Uprkos nepostojanju službenih zapovijedi u pisanom obliku, pet različitih vrsta dokaza potvrđuju taj program. To su govori visokih ustaških vladinih i stranačkih dužnosnika koji su sadržavali prijetnje Srbima.

Postojale su tri ustaške metode ”ĉišćenja” Srba sa ovih podruĉja: raseljavanje, pokatoličenje i fizička likvidacija. Fizičkim uništavanjem, iseljavanjem i pokatoličenjem Srba, ustaše su htjeli pokazati da je to prostor koji pripada isključivo hrvatskom narodu. Srbi su prema njihovom shvatanju bili stranci i njihov opstanak nije bio predviđen u uslovima postojanja zloglasne Nezavisne Države Hrvatske. Time je ustaška kampanja vođena nemilosrdno čime se nisu ograničavali samo na biološko uništenje nego i na podvrgavanje brojnim mučenjima i patnjama.

Zločini ustaša u Bihaću i okolini se mogu podijeliti na dva perioda. Prvi period obuhvata razdoblje od uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske u aprilu 1941. do mjeseca oktobra. Dok drugi period obuhvata razdoblje od oktobra do oslobađanja Bihaća 1942. godine. U mjesecu julu 1941. godine ustaše su počinile najmasovnije i najmonstruoznije zločine na području Bihaća i okoline.

U cilju sumiranja događaja vidi se da su 22. jula poslijepodne po nalogu velikog župana Ljubomira Kvaternika (rođenog brata Slavka Kvaternika, zamjenika ratnog zločinca poglavnika Ante Pavelića), zatvoreni u zatvore svi pravoslavci iz grada i neposredne blizine, a 23. jula u noći pod opravdanjem da odlaze na prisilan rad u Njemačku prevezeni su ovi pravoslavci kamionom na poljanu zvanu Ceravci, koja leži oko 2 km od Bihaća uz riječicu Klokot, gdje su svučeni, opljačkani, strijeljani a djelomično nožem zaklani i bačeni u rijeku.

Dana 24. jula ustaše su dotjerali seljake katolike iz okoline Bihaća, koji su morali neprekidno kopati rovove za zakopavanje pravoslavaca koji su idućih dana dovezeni kamionima na ovo polje gdje su strijeljani, klani i na životinjski način ubijeni. Na istom mjestu smrt su našli pravoslavci iz sela – Lipa, Meljanac, Gorjevac, Pritoka, a zatim i seljaci iz Ličkog Petrovog Sela. Seljaci su u prvim danima klanja pod motivacijom da idu na prisilan rad u Njemačku nosili sa sobom nešto hrane, novaca i dobru odjeću te ulazili u kamione. Svaka žrtva morala je skinuti odijelo, odložiti novac i okrenuti se licem prema iskopanom rovu.

Ukoliko se neko opirao vezali su mu ruke žicom i postavljali ga u klečeći stav a potom strijeljali. Kada su preostali seljaci u selima saznali za sudbine svojih susjeda počeli su da bježe u šume kako bi se spasili. Nakon toga ustaše su uvele novu taktiku ubijanja. Opkolili bi sela, poklali muškarce, žene i djecu bez obzira na godine starosti, opljačkali vrijednosti, a hranu i ostali materijal u kućama bi zapalili. Samo u ovom periodu pokolja koji je trajao u Bihaću i okolini, ustaše su poklale oko 9 000 pravoslavaca. U ovaj broj se ne računaju žrtve selima već jedino žrtve na polju zvanom Ceravci. Drugi period klanja je započeo u mjesecu oktobru kada su i pobune stanovništva zauzele veće razmjere.

Glavne akcije klanja u Bihaću i okolini vodili su: Ljubomir Kvaternik, veliki župan, Enver Kapetanović, Džal, sreski načelnik, Petar Šimić, logornik i student koji je upućen iz Zagreba, Stipe Maćar, Ibrahim Bašić, Srećko Uremović, Nikola Vicković, Zvonko Jelić i David Prša. Zadnja četverica su bili mladići, između 16-20 godina koji su se u punoj formi pokazali zločincima, osobito prema djevojkama. Pokolj u Bihaću i progoni su obustavljeni kada je Kvaternik smijenjen sa položaja velikog župana, a na njegovo mjesto je došao dr. Josip Barišić.

”Godine 1941. u proljeće, kao prvi veliki župan u Bihaću došao je poznati ustaša Ljubomir Kvaternik. Jednog dana došao sam iz sela u grad sa poslom i išao sam kroz glavnu ulicu i kada sam naišao kraj pravoslavne crkve vidio sam radnike koji su se popeli na crkvu i počeli da je ruše. Kada sam pitao prolaznike šta rade, čuo sam da rade po naređenju Kvaternika. Jedno izvjesno vrijeme poslije toga zvali su me u žandare, ali ja sam to odbio ne želeći imati takvu službu u ustaškoj državi, a inače sa njima sam se idejno razilazio.” Nakon toga  Ž.Ćurić opisuje kako su jednog dana ”došli po njega i naredili njemu i ostalim seljanima da zakopaju nekoliko ljudi.” Potom su ih ”odveli na Garavice i tražili da kopaju jarak koji je bio dugaĉak 15 – 20 metara, širok metar i pol, a dubok za ljudski boj. Ljudi iz kamiona kojim su došli su počeli izlaziti, bili su svezani i nakon toga je uslijedilo ubijanje. Ž. Ćurić navodi da su ih ”ubijali deset po deset i to iz pušaka.” Pero Šimić je ”obilazio jednog do drugog sa pištoljem u ruci, te koji se još micao ili pokazivao znakove života, ubijao ga je iz svog pištolja.”

Prema Ćurićevom iskazu oni koji su naredili klanje bili su: Jakov Džal i Šimić Pero. Ćuriću je narednih dana po naređenju Envera Kapetanovića, ustaškog poručnika bilo naređeno da slaže poubijane u rupu. Od članova Komisije na ovome saslušanju prisutni su bili: Lonić Ešref, zapisničar i Mušanović Ale, član Komisije. Na kraju zapisnika navodi se da je Ž. Ćurić pobjegao u Njemaĉku. Ćurićev iskaz nam pokazuje da je ustaška vlast imala jasno definisan koncept politike jer je uzimala ljude iz okolnih sela da zakopavaju ubijene.

Moguće je da su ti ljudi zakopavali svoje komšije, ljude sa kojima su nekad dijelili određeno područje, ali to i ne mora biti slučaj, jer su na Garavice dovođeni ljudi iz svih krajeva. Time su ustaše provjeravale odanost određenih ljudi. Ustaška vlast ih je vjerovatno prisiljavala da rade taj posao, kako bi na neki način spasili svoj život, iako to nije predstavljalo nikakvu garanciju za život. Isto tako, možemo zaključiti da je uzimanje ljudi da zakopavaju druge ljude imalo i psihološki efekat na njih što pokazuje upravo ovaj Ćurićev iskaz da je pobjegao kako ne bi morao više gledati masovna ubijanja i zakopavati ljude u iskopane rupe.

Zanimljiv je iskaz kojeg je izjavila Mica Kozemorić pred Gradskom komisijom za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Ona je rekla kako je dolaskom ustaške vlasti nastalo protjerivanje Srba, iz Bihaća i onaj koji nije bio ubijen morao je bježati. Pošto je M. Kozemorić bila bolesna, ostala je još mjesec dana. U to vrijeme često ju je obilazio fra Bosiljko Ljevar i tješio je da joj se ništa neće dogoditi. Isti je svećenik izvršio krštenje nje i njene djece u kući i izdao im potvrdu o tome jer je u to vrijeme ”izašla naredba da onaj Srbin ili Srbinja koji se prekrsti uživa sva prava kao i ostali građani ustaške vlasti.”

Od članova Komisije prisutni su bili: Tupajić Bosiljak, zapisničar i Alija Buzaljko, Saračević Remzija i Čeliković Omer, svi kao članovi Komisije. Ovaj iskaz je zanimljiv jer pokazuje da su ljudi bili spremni i na pokatoličenje samo kako bi sačuvali svoje živote, ali to nije predstavljalo garanciju za život. Uloga Bosiljka Ljevara pokazuje koliko je crkvena i politička organizacija NDH bila povezana, što je činilo osnovu ustaške politike. Iako iskazi pokazuju da je on pomagao stanovništvu, ipak treba se istaknuti činjenica da je on činio ono što su ustaše htjele. U arhivskim dokumentima se nalazi još niz zapisnika koji pokazuju da je ustaška vlast tražila od stanovništva da se pokatoliče ukoliko žele ostati na životu.

Batez Danica je pred Gradskom komisijom u Bihaću izjavila: ”15 juna 1941. naredile su mi ustaške vlasti i to tadašnji kotarski predstojnik Džal i logornik Pero Šimić da se moram iseliti u roku od 24 sata iz svog stana. Poslije podne sam otišla kod sreskog nadležnika da ih molim da me ne iseljavaju. U to vrijeme kod predstojnika je došao neki ustaški satnik iz Zagreba i kotarski predstojnik iz Petrovca čije ime ne znam. Ovaj posljednji pitao je Džala kuda su odveli 25 Srba iz Petrovca i Drvara i šta misle sa njima jer narod iz tog kraja traži da ih se pusti. Meni je poznato da je od ovih 25 Srba iz Bihaća, 18 odvedeno i da su bačeni u jamu na Ristovu. Od građana Bihaća koji su odvedeni meni su poznati: Mihajlo i Veljko Mandić, Popović Bože, Matavulj Dušan i još neki. Tada se u gradu prenijela vijest da svi Srbi ako žele da ostanu u miru treba da se prekrste. Ja sam otišla u župni dvor i tamo sam našla fra Bosiljka Ljevara. Potom je prekrstio mene i kćerku.” Činom pokatoličenja ustaše su željele promijeniti vjersku strukturu Nezavisne Države Hrvatske. Na osnovu sadržaja zapisnika daje se isti zaključak kao i za prethodni.

Ustaše nisu samo protjerivali i vršili zločine nad Srbima, nego i nad Jevrejima. To pokazuju zapisnici Gradske komisije za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Bihaću. Zapisnik koji je sastavljen 20. juna 1945. godine govori o zločinima koji su počinjeni na štetu četrdesetsedmogodišnje Jevrejke Rechnizer Ele. Ona je izjavila sljedeće:

”Godine 1941. protjerani smo od strane ustaša iz Bihaća i opljačkali su nam kućni inventar, razni alat, životne namirnice, razne dragocjene stvari, kancelarijski namještaj, građevinski materijal koji je pripravljen za gradnju i gotovog novca oko 44.000 dinara.”

Šteta koja je nanesena Eli je procijenjena na 680.430. dinara. Ela je kao svjedoke pozvala Mosku Kavezona, suca iz Bihaća, vjere Jevrejske starog 38 godina i Jusanović Husu, koji je bio službenik iz Bihaća, vjere islamske, starog 50 godina. Obojica su potvrdili iskaz Ele i istakli da je oštećena.

Eli Tauber u knjizi Holokaust u Bosni i Hercegovini opisuje stradanja Jevreja na području Bihaća. Naveo je kako su 22. juna 1941. zatvoreni svi Jevreji grada Bihaća i da su tada bili izloženi psovkama i udarcima. Ljubomir Kvaternik je naredio da se ”iseli sav živalj grkoistočne i židovske vjere iz Bihaća.”

Također su poznata imena troje ljudi, Jevreja iz Bihaća koji su stradali u Jasenovcu. To su bili Lowy Leon, Lowy Haim, Lowy N. Svi su likvidirani 1944. godine. Ponekad su oštećene osobe prijavljivale ustaše za zločine ali sa naznakom da su im nepoznati. Tako je Ružajčić Pante iz Bihaća podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih ustaša gdje je naveo da su 1941. godine ”nepoznati ustaše protjerali njega i njegovu porodicu i uništili sav kućni inventar u vrijednosti od 90.000 dinara.”

Ovi iskazi jesu bitni, međutim nisu se mogli uzeti u razmatranje u pitanju kažnjavanja zločinaca jer nisu navedena njihova imena. Pedesetpetogodišnja Milica Bubalo po zanimanju domaćica je pred komisijom u Bihaću izjavila kako su joj ustaše pričinile štetu u vrijednosti od ”186.280 dinara.”

Cvjetićanin Milka je prijavila štetu od ”312.600 dinara”, a Ćurtović Ahmet i Ćurtović Fehim, gostioniĉari i trgovci iz Bihaća su prijavili štetu od ”413.535 dinara.” Može se vidjeti da su vrijednosti šteta bile različite i da su varirale ovisno od toga koliko je ko imao u svojoj imovini, i da su svi pljačkani bez obzira na to čime su se bavili. Većini ljudi oduzimana je cjelokupna imovina.
Od ukupno 50 sela, koliko je obuhvatao srez Bihać u selu Kestenovac prvi glasnici promjene državnog sistema i dolaska na vlast NDH bili su ustaški zločinci Matijević Miro, gostioničar iz Kulen Vakufa i Adembeg Harašlija.

Oni su kroz narod pronijeli glas da je ostvarena NDH preuzela vlast i pozvali su iz svakog sela po jedno lice s ciljem da se svim knezovima oduzmu ovlasti. Također su pozivali ljude iz pravoslavnih sela koje su mislili ”najprije da likvidiraju.” Lica koja su izvršavala direktive od Matijevića i Harašlije u selu Kestenovac bili su: Pavelić Nikola, Ivezić Aćo, Sikić Joso, Štrkljivić Lale i Marko Hodak. Ove ustaše su prvenstveno ”oduzeli vojničku robu te pljačkali, s tim što su i prijetili onima koje su pljačkali da o tome ne smiju nikome govoriti.”

U mjesecu junu je naređeno da se sve porodice sa ovog prostora ”moraju iseliti u Kulen Vakuf.” Zanimljivo je da su se određene porodice zadržale u Kulen Vakufu samo 10 dana jer su nakon toga ponovo vraćene kućama.

Nakon toga, zločini ustaša su postajali sve gori i gori. Krajem jula 1941. grupa ustaša je zapalila 8 pojata i dvije kuće, ubili su Karanović Milu i Karanović Savu, potom troje ljudi odveli u Kulen Vakuf i ubili. Tada su uhvaćeni i Ilija Blanuš i Ovuk Miloš i streljani na Garavicama. Sadržaj zapisnika pokazuje da su ljudi bili upoznati sa promjenom državne vlasti i da su znali imena zločinaca koji su bili odgovorni za njihovo mjesno područje. Vidljivo je i da su ustaše željele da se što brže pronese vijest o promjeni sistema i da se što brže izvrše svi ciljevi i zadaci koje je Nezavisna Država Hrvatska postavila.

Mjesto Lipa u okolini Bihaća se sastojalo od dva sela: Lipa i Teočak. U oba ova sela se kao glavni ustaša i zločinac spominje Ibrahimpašić Džafer, koji je bio bivši načelnik u selu Lipa. Nakon uspostavljanja ustaške organizacije na ovim područjima otpočeo je teror nad pravoslavnim življem od strane ustaške vlasti. Prvo se započelo sa prijetnjama, a potom se tražilo da se preda oružje, zatim nije se smjela nositi crvena kapa sa grbom. Većina ljudi iz ovih sela je otjerano, a potom i strijeljano na Garavicama.

I selo Lohovo u blizini Bihaća je bilo naseljeno sa pravoslavnim stanovništvom. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske u aprilu 1941. na tom području ustaše su ”dolazile i nadgledale stanovništvo sa oružjem u rukama. Po kućama su oduzimali hranu, tražeći to za vojsku.” Tih prvih dana nije bilo slučajeva ostalih zločina. Međutim par mjeseci kasnije stanovništvo je tjerano, a potom i strijeljano na Garavicama.

Prema zapisnicima odvođenje, tjeranje i strijeljanje stanovništva izvršili su iz Ripča, Mujić Salko, Mujić Ale, Dupanović Adam, iz Golubića, Pašić Mušica, Sefkić Avdulah, Mećanović Zulko, iz Lohovskih brda, Vulić Lovro, Jelić Franjo, Živković Grga i Živković Bariša. Zapisnik daje informacije o teritorijalnoj odrednici mjesta Lipa, odnosno da se sastojalo od dva sela. Isto tako, može se vidjeti da su zločini ustaša nad pravoslavnim stanovništvom bili jasno definisani i planirani i da je to predstavljalo jedan proces koji je išao od nadgledanja, prijetnji, određenih zabrana pa sve do ubijanja.

Zanimljiv je iskaz Petrović Save koja je razgovarala sa svojim mužem koji je bio zatočen i pred Komisijom je izjavila: ”Sutradan, po njihovom odvođenju, među kojima je bio i moj muž sa svojom jetrvom odnijela sam im hrane. Našla sam ih u Pritoki, gdje su bili zatvoreni u pravoslavnu crkvu. Oko crkve ustaše su držale stražu, među njima prepoznala sam Mujić Salka i Dupanović Adama iz Ripča. Zamolila sam ih da zatočenicima dodam hrane. To su mi dozvolili, ali zabranjujući da sa nama razgovaraju. Predavši im hrane, Mujić Salko mi je naredio da im u crkvu odnesem vode. U crkvi sam ih sve zatekla kako premoreni i isprebijani leže. Tada sam iskoristila momenat da razgovaram sa svojim mužem. Na brzinu mi je rekao kako su im oduzeli novac i sve vrijedne stvari i da su pretučeni, da su im uzeli i odjeću i obuću. I kad su pitali zašto moraju biti bosi, ustaše su im rekli da će se oni za njih pobrinuti.” Iskaz govori da su i crkve bile mjesta gdje su se ljudi zatvarali i tu bili podvrgnuti mučenjima. Isto tako, S. Petrović je među ustašama prepoznala dvojicu, što govori da ih je ona već od ranije znala, jer ih je čak imenom navela. Ljudi su bili zatočeni, bez hrane i vode. Okolnom stanovištvu je bilo dozvoljeno da im donesu vodu, ali nisu smjeli s njima verbalno komunicirati kako im ne bi rekli šta im se sve dešava. Sava Petrović vjerovatno nije ni sumnjala da će to biti zadnji put kada će vidjeti svog muža živog. Pred Opštinskom komisijom za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u mjestu Kliševac u okolini Bihaća je pristupila Deva Polovina koja je izjavila: ”Kad se ustanak digao protiv ustaškog pokolja pobjegli smo iz svojih kuća kuda znajući ako nas nađu ustaše da će nas poklati, bili smo u šumi mjesec dana i kad smo se vratili našli smo popaljeno 1 kuća, 1 svinjac, 1 kućni inventar sa robom i posudom, 500 kg pšenice, 15 kg kajmaka, otjerali 1 kravu i vola.”

Ovaj zapisnik je sastavljen 24. jula 1945. Od članova Komisije su prisutni bili Smiljka Santrač, zapisnik, Jovo Pilipović, predsjednik te Gojko Pilipović i Vit Polovina kao članovi Komisije. Iskaz pokazuje da su ljudi dolaskom ustaške vlasti počeli bježati u šume ne znajući kuda idu. Bježali su samo od smrti. Ukoliko bi uvidjeli da su ustaše napustile njihovo mjesno područje, vraćali su se ali bi obično zatekli popaljenu i opljačkanu imovinu. Ovako zapisani iskaz pokazuje i nizak nivo stručnosti i pismenosti kadra Komisije, s obzirom da iskaz nema ni tačke ni zareza, sve je kao jedna rečenica.

Iskaz Mike Babić iz Kliševića je bio: ”U ustanku 1941. god. došle su ustaše iz Ćukova Hilmić i još nepoznati ustaša i otjerali su mi moga čovjeka Savu i vezali su moga sina Stevu vezali su i mene i moju zaovu Mariju isto su došle ustaše iz grada poznati Akija Ašimović otjerali su 35 ovaca i opljačkali su raznog materijala iz moje kuće isto za vrijeme ustanka kada su ustaše klali i palili bilo smo primorani da izbjegnemo iz svoje kuće i ostalo je sve imanje.”

Svjedoci Miki Babić su bili Babić Boja i Draginja Babić. Iskaz pokazuje da su ustaše vršile teror i nad ženama, da su ih vezali a potom oduzimali imovinu.

Husein Zjakić, rodom iz Hatinca, sela u okolini Bihaća je 7. septembra 1945. godine pred Komisijom rekao sljedeće: ”Godine 1941. uveče u deset sati došao je tadašnji muktar Selimović Avdaga i kazao mojoj ženi da se za opstanak u životu mora to veče raditi. Žena je došla i meni to saopštila. Ja sam videći to sve to jest retnje (pretnje?) koje su sledile od ustaša, uzeo lo atu (lopatu?) i izašao na cestu, gdje smo se svi skupili koji smo išli to veče na rad. Sjećam se da su osim mene tu bili još: Hasan Četić, Muhamed Smajić, Mujo ečenković (Pečenković?), Alagić Muharem, Salko Mušić i drugi. Krenuli smo prema Bakšaišu a zatim prema Kraljama. U Kraljama smo sačekali da se skupe radnici a potom su nas uputili prema Garavicama. Kada smo došli na Garavički most čuli smo pucanje i tek tada smo vidili šta se radi. Bili smo odvedeni na livade, gdje je prva artija od pedeset ljudi već bila poubijana. Odmah su ustaše naredile da kopamo rupe i označile mjesta. Rupe su bile dugačke dvadeset
do trideset metara. Svaki dan su dolazili kamioni i ubijano je četrdeset do pedeset ljudi. Poznato mi je da je isti pokolj na Garavicama pravoslavaca i židova trajao nekoliko dana, a kasnije sam saznao da je sve rađeno po naređenju velikog župana Ljubomira Kvaternika.”

U MNO Ĉavkići u Bihaću se kao pripadnici ustaške vlasti spominju: Muhamed Mehulić, Kazaz Meho, Vele Gverić, Rasim Merdanić, Ferid Čehić, Nurić Halavač, Ferid
Halavač, Redžo Naskić, Adem Hadžić, Midžić Alija, Redžo Mujadžić, Zahim Midžić, Ahmed Mujadžić, Fehim Skalić, Mujo Mujadžić, Muharem Halavač i Osman Čavkić. U danima
uspostavljanja ustaške vlasti Muhamed Mehulić je sa svojom bandom napadao srpske kuće, oduzimao novac i pokretninu a zatim su masovno počeli odvoditi domaćine srpskih kuća u
Bihać i zatvarati ih u kulu gdje se vršilo ubijanje. Svjedoci su navodili da je baš ta banda Mehulića ”možda i vršila masovna ubistva nevinih Srba jer su na njima primijetili odjeću i
obuću odvođenih Srba.”

Iskaz četrdesetogodišnjeg zemljoradnika i oca troje djece, Halkić Nazifa, je bio sljedeći: ”Učestvovao sam u paljevini Buševića, gdje je zapaljeno 300 kuća. Nas je bilo oko 80. Bilo ih je dosta koji su pljačkali robu, otjerali stoku i razne stvari koje su se mogle ponijeti, a ostalo su zapalili. Ja nisam zapalio ni jedne kuće niti sam šta opljačkao.”

Literatura :

– Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu, (1993). Zbornik dokumenata, tom I – Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945., Beograd: AUSK – Okružna komisija za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, inv. br. 168/45.

– Bokan, B. (1988). ). Prvi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred, 66.

– Tomasevich, J. (2010). Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945, okupacija i kolaboracija.

– Bulajić, M. (1988). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Aturkoviću 1986, Beograd: Rad, 522.