Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.

Neolit

Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini.

Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500 do 4500 godine p.n.e., a otkriveno je 1893. godine. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno sa Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura.

Eneolit

Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su: Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Donje Moštre (Visoko) i Varvara kod Rame.

Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba)

Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.

Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. prije nove ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n. e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n. e. u tako da, za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do Bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani “piratima”, iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja. Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom.

Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e. – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan).Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača – Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.

Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda

Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. godine u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Bizanta. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u istoriji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bosna u ranom srednjem vijeku (također poznata i kao Gornja Bosna, Srednja Bosna, ili Stara Bosna) bila je cjelina koja se prvobitno nalazila u gornjim predjelima doline rijeke Bosne.

Bosanska banovina

Rast Bosne od prvobitne bosanske države do kraljevine Bosne u 14. i 15. vijeku

Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu.

Doba Bana Kulina

Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi “za Kulina bana i dobrijeh dana“. Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Dinastija Kotromanića

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavle Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. godine Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 – 1391). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Tragovi vremena iz stare Bosne, stećak Radimlja

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu “ban bosanski” i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Teritorijalno širenje Bosne

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli.

Povelja kralja Tvrtka izdata u Moštrima kod Visokog

Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv.Šimuna, Zadar

Te iste 1353. Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386, te u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Politička nestabilnost i napadi Osmanlija

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. Godine 1394, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. Godine 1404. bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II, inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408. pobije gotovo cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. Godine 1414. na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmanlijsko Carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanlijskog Carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje.

Propast bosanske države

Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti 1443. bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. daje sebi titulu “Hercog” i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao “Hercegovina”. Godine 1461. Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanlijskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog Carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom Carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu.

Kraljevska utvrda Bobovac

Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne.

Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bošnjačka (tada muslimanska) zajednička teritorija, nedjeljiva po principima historijskih činjenica postojanja bosanske države definisana je država Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistička Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao današnju Bosnu i Hercegovinu u okvirima današnji granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazličitija republika u okviru Jugoslavije.

Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje građane. Josip Broz je često naglašavao da je “Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska”. Na tim principima Bosna i Hercegovina postoji i danas i svi njeni patrioti se bore za nedjeljivu jedinstvenu BiH gdje je moguć suživot njenih naroda kao Bosanaca i Hercegovaca. Svoj najveći industrijski procvat je doživjela baš u ovom periodu. Zbog tog su se i na njenom grbu nalazili fabrički dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskom razvoju. Iako je ovo bio težak period za BiH kao državu s dalekosežnom bosanskom tradicijom, što su uživale ponajviše Srbija i Hrvatska, ipak je ovo bilo veoma pozitivno vrijeme za BiH jer se nikad nije razmišljalo o njenoj podjeli, pa makar unutar SFRJ, nije imala komplikovanu administrativnu podjelu, jednostavno je bila podjeljena na općine kao i ostale jugoslavenske republike.

Bosmalov gradski centar u Sarajevu

Nova zastava BiH od 1998. godine

Ustav Bosne i Hercegovine je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. BiH je podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu općinu koja ne pripada niti jednom od entiteta – Brčko Distrikt. Brčko Distrikt je čvorište dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istočni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etnički segregacijski jer su štitili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokušavaju da se kompenzuju koliko toliko sa državnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba entiteta i Brčko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja još nema teksta.

Najveći koraci u de facto ujedinjenju države su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna marka (KM) kao platežno sredstvo u cijeloj državi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve više državnih ministarstava. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske.

Izvor: Wikipedia